Blog

Tema trećeg susreta 3. godine 3D formacije bila je Rad, a u goste nam je došla stomatologinja Anamarija Bonacin koja je posvjedočila o tome kako spaja posao i vjeru i usmjerila nas na to da svemu što radimo možemo dati dublji smisao.

Izazovi na poslu

Na početku je otvoreno progovorila o izazovnim trenucima s početka braka, kad je u borbi za egzistenciju odlučila otvoriti vlastitu ordinaciju, ali i kako je to rezultiralo time da se osjeća rastrgano između obaveza na poslu i odgoja djece. Kao majka osjećala je grižnju savjesti zbog toga što je ostavljala djecu kod kuće i odlazila raditi. Uz svu težinu koju je proživljavala, zbio se i jedan nesretan događaj na poslu zbog kojeg je dodatno posumnjala u sebe i svoje sposobnosti. Zbog svega toga iz očaja je odlučila svaki dan na putu do posla moliti krunicu. Kako ona kaže, bila je to „loša“ molitva, ali tijekom jedne takve molitve sinula joj je jedna misao, a ta je bila – Kako raditi ovaj posao, a da se svidi Bogu? I od tada, kaže, kreće avantura. Od tada sve polako sjeda na svoje mjesto. Prva očita promjena koju je primijetila bila je ta da je na one pacijente koji su joj bili teški i koji joj nisu bili pretjerano dragi počela gledati drugim očima. Počela ih je gledati kao djecu Božju, kao Krista. Svejedno se, usprkos toj promjeni, i dalje borila jer nije uvijek uspijevala raditi i ljubiti pacijente onoliko koliko je mislila da bi trebala pa bi se kajala tijekom molitve krunice i nastavljala se i dalje boriti. Kako kaže, čvrsto se držala krunice i poticaja koji su joj od nje dolazili.

Dublji smisao posla

Ono što ju je držalo na putu kojim je odlučila ići bilo je to da je povjerovala da je moguće da jednom njezin rad bude savršen. Jedna velika spoznaja do koje je došla bila je ta da njezin posao nije puko popravljanje zubi, već je to njezina ulaznica za raj, i to ulaznica koju je sama izabrala. Nastavila je raditi vjerujući da puno znači saslušati pacijenta i popričati s njim. Ispričala nam je jednu zanimljivu zgodu o pacijentu koji se nakon dugo vremena stvorio na vratima ordinacije noseći joj buket cvijeća, a sve zbog toga jer mu je jednom dala savjet za koji je ona svjesna da nije došao od nje, već da je do nje došao kao poticaj od Boga.

Bog je zainteresiran za našu svakodnevicu

Anamarija nam je rekla kako je problem u tome što mi ljudi živimo naše živote bez Boga. Smatramo da je Bog u crkvi i da je to jedino mjesto na kojem Ga možemo susresti, a istina je da Ga možemo susresti svugdje i da je On s nama 24 sata u danu. Potaknula nas je da ne mislimo da je Bog nezainteresiran za našu svakodnevicu. Bog nas voli i stalo mu je do nas. Mi smo djeca ispred Oca. Kao što bi ona sve učinila za svoju djecu, tako bi i Otac sve učinio za nas, Njegovu djecu. Istaknula nam je da je važno posvijestiti si Njegovu prisutnost i ići putem kojim nas On šalje. U tome joj, uz sakramente, najviše pomaže molitva, svijest da je Bog tu, ispit savjesti i upisivanje evanđelja u srce.

Rekla nam je da još uvijek raste u ljubavi prema Bogu i da vidi da ta ljubav raste iz godine u godinu. Za kraj nam je poručila da pokušamo pristupiti svakodnevnim obavezama na način da promislimo o tome kako bismo mogli nešto napraviti, a da se to svidi Bogu, i s tom smo mišlju ostali.

Vježba

Sagledaj na kraju dana svoj rad ili učenje s Gospodinom.

Promisli na kraju svog dana ima li nečega u tvom današnjem radu ili učenju što bi se Gospodinu svidjelo. Postoji li neki trenutak u kojem misliš da si ostvario smisao svog današnjeg rada/učenja? Kakve je osjećaje u tebi izazvao taj trenutak? Gdje je tu bio Bog i kakav je bio?

Čak i ako nema, u redu je jer si voljeno dijete Božje, ali možeš donijeti odluku da ćeš sutra pokušati napraviti nešto na način da se Gospodinu svidi.